Vratiće se rode

Na blogu Dnevnik jednog direktora, autora Vladimira Miletića iz Srbije, opisana je diskriminacija žena na poslu zbog činjenice da jesu ili da žele da postanu majke. Iako je riječ o drugoj zemlji, ovakvi primjeri su nešto se dešava i kod nas veoma često, možda i češće nego što mislimo.

“Želja mi je da podstaknem natalitet u Srbiji i u tu svrhu moja kompanija poklanja porodilištu ovaj najsavremeniji inkubator sa željom da što manje bude u upotrebi i da nam se u velikom broju rađaju zdravi potomci”, završio je Velibor besjedu povodom donacije njegove kompanije. Uslijedio je aplauz prisutnih doktora, medicinskog osoblja, novinara i snimatelja koji žurno odlaze da pripreme prilog za večerašnje vijesti. Lijepo je u moru loših vijesti da se nađe bar jedna dobra. Velibor je zaslužio da se pomene. Svi će mu čestitati i diviti se njegovom plemenitom činu. Svi, osim žena iz njegove firme.

Poznajem Velibora odranije. Maja, dugogodišnja prijateljica, radi kod njega. Tehnolog po struci, vrijedna i lojalna radnica. Nema mnogo firmi koje zapošljavaju tehnologe, pa je Maji stalo do posla. Stalo joj je, međutim, i do proširenja porodice. Samo ne zna kako to da izvede jer, Velibor je prošle godine smanjivao broj zaposlenih. Posla je sve manje, kriza je, stoga nije produžio ugovor dvijema djevojkama u kontroli kvaliteta. Nije rekao zbog čega, ali svima je bilo jasno da tek udate djevojke vjerovatno planiraju i porodicu, a Velibor nema od toga neke vajde. Zna se i da je prvu saradnicu Mariju, kada je otišla na porodiljsko vratio već poslije šest nedjelja. Bio neki važan projekat koji je mogla samo ona da završi. Uljudno ju je zamolio, nije da nije. Rekao je da bi bilo dobro da se vrati, da je ne bi premiještao na niže plaćeno radno mjesto kad se vrati. Samo je Miru iz računovodstva nekako ispratio na porodiljsko. Zatrudnjela je poslije mnogobrojnih pokušaja i naravno, odmah je otišla na održavanje trudnoće. Prije toga, hvalio se da ima najbolju računovođu u zemlji, vrijednu, pouzdanu, pametnu… Poslije odlaska Mira je postala razmažena trudnica, ni nalik onima iz njegovog zavičaja koje su okopavale njivu u devetom mjesecu, završile posao i tek onda otišle da se porode.

Zato Maja stalno odlaže trudnoću, a nije ni jedina. Od četrnaest djevojaka koje rade u firmi kod Velibora, posljednjih pet godina samo jedna je zatrudnela, iako se većina udala i ima supruge. Rode u ovu firmu ne svraćaju često.

„Prosto ne znam šta da uradim. Trideset peta mi je godina, vrijeme prolazi brzo. Stalno odlažem, brinem se šta ću ako ostanem bez posla.“ povjerava mi se Maja dok gleda negdje u daljinu. Kapućino ispred nje se odavno ohladio.

Ne znam kako bih mogao da joj pomognem da riješi dileme. Osim razumijevanja, čini mi se, nemam više ništa da joj pružim.

“A, kako je tvoja supruga uspjela da rodi djecu i da izgradi karijeru?” zatekla me je Maja pitanjem.

Gotovo sam zaboravio na to, prošlo je već jedanaest godina. A ne bih smio da zaboravim, jer, naše iskustvo je drugačije. U vrijeme prve trudnoće supruga je radila za jednu domaću osiguravajuću kompaniju. U trećem mjesecu, dobila je ponudu da pređe u stranu kompaniju koja se tada osnivala. Prilika koja se ne propušta. Ali ko će da primi na posao trudnicu, koja uz to planira da koristi bolovanje godinu dana, i sve to u firmi koja se tek osniva. Vjerovala je da će je odbiti. Kada je oborenog pogleda sve to rekla Ljubici, direktorki, dobila je uz osmeh jasan odgovor: “Mi na tebe računamo”. Zaposlili su je, a već poslije šest mjeseci kompanija je dobila prinovu. Naša Jovana je bila prva beba koja se rodila u firmi. Direktorka Ljubica i koleginice došle su, čak, i na babine. Sa Mihajlom, tri godine kasnije, isto tako. I tako su nastavili do danas. Radovali su se trudnoći svake zaposlene. Jasniju poruku nisu mogli da pošalju.

Prošle godine, proslavili su deset godina uspješnog poslovanja u Srbiji. Višestruko su uvećali prihode. Višestruko su uvećali broj zaposlenih. A i djece. Od osnivanja do danas, četiri stotine djece rođeno je u toj kompaniji. Rode u ovu firmu, izgleda, rado svraćaju .

A kad smo već kod roda, o njima je lijepo govorio gazda Milenko, neobični lik u istoimenoj seriji iz naslova: “Rode su ptice koje pažljivo biraju svoj dom. Gdje su rode, tu je dobro. Među pticama poznate po vjernosti, kada jednom odaberu svoj dom, rode mu se svakog proljeća iznova vraćaju. A kada se ne vrate, to znači da su stvari jako loše, da su vazduh, voda, ljudi – zagađeni pohlepom, malodušnošću, zavišću…”

Zato, dragi moji mladi čitaoci, kada budete birali firmu u kojoj ćete da svijete gnijezdo raspitajte se kolike su plate, koliko je radno vrijeme, kako im ide na tržištu… Ali, priupitajte ih i koliko su imali prinova u firmi. Poučen iskustvom, smatram da je i to znak plodnosti kompanije. Jer, kao što kaže Milenko…

Gde su rode, tu je dobro.