Osuđivala sam zaposlene majke dok nijesam dobila djecu

Pročitajte blog jedne zaposlene majke, njene stavove i razmišljanja kao zaposlene osobe prije i nakon roditeljstva.

Prije nego što sam dobila djecu, bavila sam se svojom karijerom. Stalno. Radila sam kao marketing menadžer na Menhetnu, prekovremeno, a često i vikendom.

Zaista sam mislila šta znači biti roditelj jer sam čuvala djecu svoje sestre još od svoje 13. godine. Znala sam da je to zahtijevan posao, ali i onaj koji ženu sasvim ispunjava. Vjerovala sam da zaposlene majke imaju sve i mislila da ću i ja jednog dana uspješno balansirati između karijere i porodice.

Duboko u sebi, ja ipak nisam imala roditeljski osjećaj i naravno, nisam zaista razumjela one koji su imali djecu.  Sve dok i ja nisam dobila svoju.

Jednom me je šef zadužio da okupim svoju ekipu i organizujem prezentaciju za klijente. Ta obaveza je bila veoma zahtijevna, a koleginica i ja smo morale da pođemo sat vremena ranije na posao kako bi se pripremile. Na dan prezentacije, po običaju, došla sam ranije, ali moja koleginica Džen nije, pa sam počela da se pripremam bez nje.

Kako se sastanak približavao, a nje nije bilo pozvala sam je da vidim o čemu se radi. Izvinila se i rekla da je imala problema sa djecom koju je morala da odvede u školu. Bila sam veoma uznemirena jer sam morala da završim njen dio posla.

U suštini, ona je vjerovatno imala mnogo gori dan od mene, jer ne samo da je morala ranije da ustane kako bi spremila djecu za školu, već je cio jutarnji ritual pošao naopako, a ona je kasnila na posao koji je bio dosta udaljen od njene kuće.

Ja sam živjela u centru, nisam imala porodicu i bila sam apsolutno i sasvim posvećena poslu.

Iako sam mislila da razumijem sve oko roditeljstva, osuđivala sam je.

Mnoge kolege su se žalile na one majke koje sa posla odlaze svakog dana u pet, dok svi ostali ostaju mnogo duže. Bunili smo se zbog toga stalno. Nismo razumjeli to što vrtići rade do šest i što moraju da odu po svoju djecu.

Te zaposlene majke su posle svojih osam sati, išle kući da odrade drugu smjenu sa svojom djecom, a kada ih smjeste na spavanje, sjedale su za kompjuter da završe ostatak svog posla. Često su ostajale duže budne, da bi ujutru ponovo ustajale ranije. Usput su morale da obave i sve one kućne poslove koje se moraju zavšiti svakog dana.

Zbijali smo neprimjerene šale i pravili komentare na račun tih majki, pitajući se zbog čega jednostavno ne pozovu dadilju, a one ostanu duže na poslu?

Nismo razumjeli da svaka majka jednostavno želi da vidi svoje dijete prije spavanja, da makar malo vremena provede sa njim.

Kao djevojka bez partnera, cio svoj život sam posvetila sebi, i naravno karijeri koja je zapravo i predstavljala veliki dio mene.

Naravno, sve se to promijenilo kada sam postala majka. Tada sam na vrhu prioriteta stavila svoju djecu.

Često sam se budila u dva noću, pa ponovo u pet kako bi podojila bebu, a zatim se spremala za posao. Dok bih došla u kancelariju ne bih ni primijetila da nisam stavila ni maskaru i da su mi podočnjaci zauzeli pola lica.

Imala sam i dadilju, ali sam i pored toga viđala svoju bebu sat vremena dnevno, a to mi je jako teško padalo jer nisam željela da budem takav roditelj.

To balansiranje između karijere i porodice postalo mi je toliko naporno da se ta situacija ozbiljno odrazila i na moje mentalno stanje. Odlučila sam da radim samo pola radnog vremena, a ja sam znala da je to najbolja odluka za sve nas.

Napravila sam sjajnu krijeru u marketinškoj agenciji i uspjela da sa njima napravim dogovor da imam fleksibilno radno vrijeme koje bi odrađivala od kuće. U međuvremenu smo se odrekli ljetovanja, zimovanja i kupovali stvari isključivo na sniženjima.

Znam da nema svako mogućnosti da uradi ovo što sam ja učinila, ali mi je drago što jesam. Danas imam svoj blog i mnogo više volim ono što radim, osjećam manji pritisak i imam više vremena za svoju djecu.

Izvor: Blic