Dva zaposlena roditelja, jedno bolesno dijete

U srijedu uveče, naš mali sin se prvi put stvarno razbolio. Nekoliko sedmica prije njegovog prvog rođendana, počeo je da plače u sred noći i moja žena ga je uzela. Bio je topao kao kamen zagrijan na vatri.

Bolest se pogoršala u četvrtak i petak. Subota je bila paklena. On se previjao od bolova na našem krevetu, i ništa nismo mogli da uradimo. Pedijatar je mislio da je to virus koji napada ruke, noge i usta što, nije strašno kako zvuči.

U nedelju njegova groznica je prošla i nestajao je i osip na leđima i stomaku. Dijagnoza: Imao je roseolu, virus.

Kao što se očekivalo,  počeo je da se osjeća bolje, iz sata u sat, sve do uveče, kad smo ga stavili u krevet. Bilo je lako zaboraviti ono što je prošlo, i ono što smo i  mi, kao njegovi roditelji, preživeli.

Roseola nije velika stvar. Djeca budu bolesna sa vremena na vrijeme. Ovo je bilo naše prvo putovanje. Izgledalo je apokaliptično, ali u našim glavama bilo je jasnije kako smo bili srećni što je naš sin je bio zdrav i jak skoro čitave prve godine.

Čak i ova manja bolest nam je postavila dilemu. Mi, kao i mnogi ljudi, živimo daleko od svojih porodica. Takođe, imamo zbrinuto dijete tokom nedelje, tako da možemo da radimo. Mi smo kao i mnoge porodice sa dva zaposlena u kući.

Moja žena upravo lansira novu, veoma važnu stvar i moj mandat, kao zamjenik urednika sajta je počeo prije šest dugih nedjelja….

Kroz ovu epizodu, razmišljao sam o teškoćama sa dva zaposlena roditelja u domaćinstvu. Čiji je posao trebao da ima prednost?  Ko mora da pozove i otkaže sastanke? Ko nosi odgovornost prema porodici ?

Za većinu ljudi prethodnih generacija, odgovor je bio jednostavan: Mama. Ona je tu da brine o tome! U našoj porodici, mi smo pokušali da održimo jednakost u roditeljstvu što je više moguće. Volim da provodim vrijeme sa našim sinom, i tako sam uredio cio svoj život,  koliko je to moguće. Biti kompetentan otac je važno za mene, a ja radim dosta dobro za prvi  put, mislim.

Ipak u ovom trenutku prvi put smo se našli u nevolji, kršeći društvene norme. Oboje smo prepostavljali da će moja žena da se brine o sinu i da će se moj posao nastaviti normalno.

Naš sin, međutim  imao je drugu ideju. Iz nekog razloga, a prvi put u svom životu, on je odlučio da ne može biti više od tri centimetara daleko od mene u svakom trenutku. Jede, sjedi u svojoj visokoj stolici držeći me za majicu. Htjeo je da maše nogama u mojim rukama. Kada spava čučne pored mene i položi  glavu na moje grudi i zaspi kao novorođenče.

Moja supruga se odlično snalazila u ovakvim situacijama, možda i zato što nije želela sve to da promijeni.

Sa druge strane, ja sam osjetio punu težinu roditeljstva,  i da me sve to baš  pritiska. Trudio sam se da budem glava naše porodice, ali kada bi plač prerastao u vrištanje, ja bih uvijek bebu dao u ruke svojoj ženi, i onda bi ga uvijek smirila.

Sada, to je bilo na meni, on je bio bolestan i tužan. Imali smo posla. Mnogo. Nešto je moralo da se uradi.

Bilo je izuzetno teško reći , “Hej  moram da se neko vrijeme brinem o mom bolesnom sinu.” Većina radnih mjest , plava ili bijela kravata, svejedno, neće skoro biti prijemčiva na ovaj zahtjev. Čak i kada imate normalnog, poštovanja vrijednog poslodavca, nije lako… Stanje stvari je apsurdno i glasno kaže: Ja sam na čelu seksističke kulture koja vjeruje da muškarci ne brinu o bolesnu djecu. To je ono što mame rade.

Ali ovdje je bio moj sin meni na nogama, plače, i podiže ruke ka meni kao da sam jedina osoba na cijelom svijetu koji bi mogla da pomogne da se osjeća bolje. Za ovih nekoliko dana, ja sam to i bio.

Tako  sam skupio petlju, i uzeo par slobodnih dana kako bih brinuo o djetetu. Moja supruga i ja smo uklapali naše poslove i mejlove razmjenjivali o bolesti našeg djeteta i o našem mentalnom stanju. I bilo je veoma teško. Prokleto je bilo teško.

Ali kada sam danas sjeo sa njim u parku, mališa se oporavio dovoljno da skoči gore i dolje sa radošću u očima kao kada pas traga za loptom, ali ne i sasvim oporavio da potrči za psom. Moja žena mi je poslala poruku .

“Osjećam veliku krivicu što smo ovoliko ispomjerali tvoj dan“, rekla je ona. “Da li je to u redu? ”

I shvatio sam da i mene obuzima neka krivica, takođe. Kao da sam napustio svoj posao, do koga mi je veoma stalo, zbog bolesnog djeteta. Onda, odjednom je izgledalo ludo što smo oboje osjećali krivicu zbog rada i brige o djetetu. Naravno, bilo je u redu za nas oboje da radimo upravo ono što smo radili.

Pa sam joj  poslao sliku sa njim: ”Šta može biti bolje? Oboje smo na svom poslu: Ovo je realnost. ”

Ona je rekla : “Mislim da je prava riječ – žongliranje zajedno kao tim.”

Koliko god je bilo teško, ali ovo smo morali da uradimo, da pregovaramo. To je cijena i isplata rodnih uloga koje čine ove odluke automatskim i nevidljivim. Mogli smo da uradimo nešto za nas, za naše dijete, za našu porodicu, ali zauzvrat, moramo da žongliramo i upravljamo i shvatimo sve u letu.

Postoji mnogo politike rada koja treba da se promijeni da bi žene u radnoj snazi bile uspješne. Počev od plaćenog porodiljskog odsustva. Očevi takođe odlaze, ali to u praksi većina firmi ne primjenjuje. Nema rhešenja, ko bi mogao da  interveniše u našoj situaciji . Promhenljivo i malo lično: dva roditelja, dva posla i jedan bolesan dječak. Podrazumijevana kultura  je da se vrjednuje rad muškarca iznad žene.

Moj osjećaj je da, ako dovoljno tata prestane da krivi svoje partnere za ovakve situacije, priča o nepriznatoj muškoj privilegiji – kultura će se promijeniti. Problem brige za bolesnu djecu će se posmatrati kao univerzalna potreba za nastavak vrste, umjesto potrebe da to rade samo zaposlene majke.

On sada spava. Dobro je jeo. Igrao se u parku. Osip blijedi. Osjećamo se manje potišteni i iscrpljeni. Mir se vratio.

A za ono što je vrijedno, normalan poredak stvar se obnovio. A baka i deka su stigli, sledeće nedjelje na veliko olakšanje svih nas.

Izvor: Moj pedijatart