Djeca i 8. mart

PIŠE: Cara Dara blog

Svaki bitan datum u sebi nosi dvostruko značenje. Ono za šta je prvo određen, a onda ono za šta je dobio značenje protokom vremena.

Osmi mart je jedan od takvih. Uvijek probudi duhove. U stvari kod nas duhovi nikad ni ne miruju ali dobro. Cijela suština obilježavanja ovog datuma se može sabiti u ovaj status:

Ugurane smo ali i dobrovoljno otišle u jednakost koja nam je donijela još dublji jaz, ne samo u društvu već i u duši. Biramo između profesionalnog života i majčinstva, vjerujemo da nešto ne možemo, mislimo da nešto mogu samo “jake” žene. To je nama naša borba dala.

A šta onda da uradimo po tom pitanju, a da nije filozofsko-emotivna klapnja? Poći ću od sebe. Drugačije ne znam i ne mogu.

Od kad sam dobila kćerku, moj osjećaj svjesnosti u vezi pola se pojačao. Nije više bitno kako ću ja biti, živjeti, raditi, rađati i ponašati se kao žena, odnosno kao čovjek. Postalo mi je još bitnije koju ću poruku njoj poslati, a ujedno i njenom bratu.

Naravno, nije samo do mene, tj. do nas kao roditelja. Iako mali, T-rex me već vrlo uvjerljivo ubjeđuje kako je nešto za “cujice, a nije za dječake” i obrnuto. Kako mu treba plava slamka, a seki roza. I ok. Dajem mu ono što mislim da može shvatiti. Uz put suptilno usmjeravam.  Nemam u planu da mu punim glavu praznim riječima.

Pa šta radim(o) onda?

Iako će uvijek glasno reći “Evo opet feminizma!”, bradonja i ja dijelimo stavove. Svi bismo trebali biti feministkinje i feministi kako je Hana napisala jer to znači da smo ljudi, a ne zagovornici napornih teorija. Šta to znači u praksi?

Pazimo koje poruke šaljemo djeci

“Jadno žensko.
Mama uvijek dolazi na kraju.
Zašto se nisam rodila kao muško?”

Koliko ste ovakvih poruka čule oko sebe? Da je prirodni poredak stvari da svoje potrebe treba staviti po strani ili zadnje na listi, da ste posebne što ste žene, da nešto ne možete? Neke po mehanizmu usvajamo. Nemojmo ih tako i dijeliti. Ponašamo se u skladu sa tim porukama.

Ok je da i tata kuva. Ok je da i mama tegli stvari.
Normalno je da tata i mama dijele poslove u kući.
Mama vozi auto.
Normalno je plakati, kojeg god da si pola.
Tata grli, ljubi, nosa, igra se i presvlači isto kao i mama.
Mama ne mora uvijek biti sređena zato što je žena.
Bitno je biti uredan.
Mama i tata zarađuju novac.

Malo više obratimo pažnju na ono što nam se servira

Proizvodi za djecu su nešto najseksističkije što nam kapitalizam nudi. Raslojavanje kreće od malih nogu.  Mnogo prije urođene svjesesnosti o polu, tržište djeci kažu kome pripadaju.

Jeste nedavno prošli kroz prodavnicu igračaka? Ili rafove sa slatkišima? Tačno znate gdje da idete ako imate curicu, a gdje ako imate dječaka.

Muško i žensko kinder jaje. Muški i ženski puding. Čak i ako djecu lišavate šećera, zasjeda vas čeka u igračkma.

Onaj rozi dio što šljašti i što je pun karminčića, šminke za djecu, peglica, mikserčića i ostalih kućnih aparata smješta curice od malih nogu “tamo gdje im mjesto”. U izlog ili kuhinju.

Onu koja se uljepšava i podređena je drugima.
Ona koja trpi, koja je objekat, ukras.
Dječaci, opet, grade, bore se, upravljaju mašinama, osvajaju.
On  je aktivan i sposoban, odgovoran i vješt.

Da li vam je ok da svojoj djeci odmah tako nametnete uloge?

Meni nije.  Ok je da postoji roza, ali ne samo roza. Ok je da postoje igračke – kućanski aparati ali da se kupuju djeci, a ne samo djevojčicima. Ok je da se i curice igraju autićima jer je to zanimljivo, a ne zato što su čudne jer je to igra za dječake.

Više osvještene kompanije koje osluškuju tržište, mijenjaju igračke u skladu sa potrebama pa tako lego nakon protjerivanja djevojčica iz legograda pravi nove lego setove.

Stvari se mijenjaju. U našu korist, korist ljudi, ne samo žena.

Sretan nam 8. mart!