Home » Featured » Mobing utiče na cijelu porodicu

Mobing utiče na cijelu porodicu

PIŠE: Namrgođena Sova

Mi – žrtve mobinga nerado govorimo o tome. Razlog dugogodišnje ćutnje i neodlučnosti da se preduzme nešto u pravcu promjene može biti strah od gubitka posla, osjećaj posramljenosti, nada da će se nešto samo od sebe promijeniti, možda i nerazumijevanje okoline,…

Mobing je tek nedavno (relativno) dobio svoju definiciju. Nekome ko se nije „oči u oči“ susreo sa mobingom može djelovati kao preuveličavanje problema, razmaženost, nespremnost na suočavanje sa izazovima, a to je, zapravo, veliki problem čije posljedice mogu biti dalekosežne, ne samo za pojedinca koji je direktno izložen tome, već i za ljude koji ga okružuju.

Zaposlila sam se odmah po završetku srednje škole. Uporedo sam radila i studirala i u roku završila fakultet. Radila sam dinamičan i stresan posao koji je podrazumijevao svakodnevnu komunikaciju sa velikim brojem ljudi. Posao mi je donosio ispunjenost, iskustvo, nezaboravne trnutke, ali i stres, nervozu, nesporazume. Kombinacija svega toga je posao, zapravo, kao i sam život. Dobri i loši trenuci, dani,… i sve to ide „u rok službe“.

Nakon deceniju, firma je zatvorena i svi smo bili u potrazi za novim poslom. Neko je već nakon par dana bio na novom radnom mjestu, a neki od nas smo pokucali na toliko vrata, uložili toliko nade i energije da je u jednom trenutku sve počelo da gubi smisao.

I, tada se dogodio novi posao. Ostvarenje sna! Nadolazeće rijeke elana, kreativnosti, ideja sa jedne i bezbojno, paranoično, frustrirajuće okruženje sa druge strane.

Bezbroj puta sam pokušavala da shvatim da li sam ja negdje pogriješila i gdje?!

Moj odnos prema poslu ogledao se u tome da sam 24/7 dostupna i spremna da odgovorim profesionalnim zadacima, da predložim, osmislim, žrtvujem porodično zarad profesionalnog vremena, ali ne i da „gazim preko leševa“, „podmećem nogu“ i izigravam ortaka u tlačenju drugih. To je, izgleda, bio stepenik na kojem sam se okliznula. Neki su bili spremni na ovo drugo da bi izbjegli prvo, a dobili beneficije.

Moj slučaj je knjiški primjer mobinga. Prolazila sam kroz situacije „prepunog stola“ i „praznog stola“. Moje ideje su obezvrijeđivane, a iste od drugih prihvatane. Obavljala sam poslove za koje su, po završetku, drugi nagrađivani. Premještena sam u prostoriju koja je dugo bila neuslovna, koja je služila kao ostava, prepuna vlage i starih stvari. Sjedjela sam na polomljenoj stolici i smrzavala se tokom zime. Dobijala negativne i uvredljive komentare na profesionalnom i ličnom nivou. Izopštavana sam u svakom pogledu. Samopouzdanje mi je bilo poljuljano, a zatim i gotovo uništeno.

Pokušavala sam na različite načine da se izborim, mijenjala svoj odnos, način na koji ću odgovoriti datim situacijama, ali sve uzalud.

Mogao bi me neko upitati- „Šta je to sa tvojim ponosom?“ i reći, kao što to često čine prijatelji i kolege: „Ja to ne bih trpio/la ni po koju cijenu“. I ja bih imala isti komentar da nijesam sve navedeno proživjela.

Posmatrajući sa strane čini se ne tako teškim donijeti odluku i napraviti izbor. Ali, jeste! Vjerujte!

Trpjeti ili ne trpjeti – treća solucija ne postoji. Nastaviti da trpim, a to činim nešto manje od deceniju, značilo bi dalje ugrožavanje mog psihičkog i fizičkog zdravlja (imam u nazad par godina određeni broj zdravstvenih problema uzrokovanih stresom).

Porodica ne može da ode mirno ni na jedan izlet, vikend, godišnji odmor, jer je bezbroj puta prekinuta šetnja, ručak, zabava zbog toga što mi je naloženo da odmah završim neki posao, tako na daljinu.

Ležala sam u bolnici, o čemu su svi bili informisani, kada sam dobila poziv i nalog da putem interneta završim posao.

Pored svega, uvijek sam direktno i indirektno navođena kao primjer lošeg radnika. Nastojala sam i davala toliko od sebe da više nijesam imala ideju šta bih mogla dalje. Što sam se više trudila, to sam se nalazila u lošijoj situaciji.

Stres i nervoza, zbog svega navedenog, su konstantni. Prenose se na sve članove porodice. Sačuvati djecu od toga je najvažnije, znam. Opet, važno je imati i izvor prihoda. Tu se postavlja pitanje da li sam, koliko i zašto nijesam uspješna u balansiranju.

Ko je bio žrtva mobinga zna da parola „Opušteno, odradiš što treba i ne nerviraš se“ ne može da djeluje, jer što se više trudite, onaj koji vas je „uzeo na zub“ sve je odlučniji da vas slomi.

Mobing nije nevolja sticaja okolnosti, već je lične prirode. Razlozi mogu biti brojni, ali ishod je jedan – nezdrava, urušavajuća atmosfera i odnosi opasni po psiho-fizičko zdravlje. Mobing nije stvar pojedinca i ne utiče samo na njega. To je izazov za cijelu porodicu. Stres i nervozu je teško sakriti, a ponekad, naročito kada ste u kontinuitetu izloženi, i spriječiti da se reflektuju na druge odnose.

O mobingu se ne govori koliko bi trebalo. Samo onaj ko je bio žrtva može razumjeti težinu, ali potrebno je doprijeti i do ostalih, podići svijest o tome, napraviti razliku između sukobljenih mišljenja, neprijatnih situacija, nezadovoljstva poslom i radnim okruženjem od svih pojava, ponašanja, poteza i situacija koje imaju težinu toliku da se mogu svrstati pod pojam mobing. I, kao ključno, preduzeti nešto po tom pitanju, jer pojedinac je nemoćan.

Share This Post

Google1Yahoo

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

*